Branko je bio genije. Pokušati oživeti genija kroz prozu je uvek rizik, mač sa dve oštrice, jer su to uvek vrlo kompleksne i često kontradiktorne ličnosti. Ja sam imao sreću da sam, kao i on, Nišlija rođenjem i Zaplanjac poreklom, pa mi nije stran sa jezičke i mentalitetske strane. Za ostalo sam morao da uđem duboko u svaki njegov stih.

Dejan Stojiljković (Niš, 1976) jedan je od najuspješnijih suvremenih srpskih autora, prozaist i dramski pisac, strip-scenarist i autor scenarija za televiziju među kojima se izdvojila izuzetno uspješna serija „Senke nad Balkanom“. Stojiljkovićevi (para)historijski romani poput „Konstantinovog raskršća“ i „Kainovog ožiljka“, radovi koji se bave manje poznatim dijelovima nacionalne povijesti i velikim ličnostima kulture doživjeli su golemi komercijalni uspjeh u Srbiji. Unatoč tako razuđenim temama, kod Stojiljkovića je gotovo u svemu prisutan izrazit „lokalpatriotizam“, naglašena pripadnost vlastitom gradu i tamošnjem naslijeđu. Otud, koliko god se takav poduhvat može činiti suviše smjelim, možda ne bi trebalo čuditi da je glavni junak autorovog novog romana najveći pjesnik kojega je Niš dao našoj kulturi – „ukleti poeta“ Branko Miljković. O tom hrabrom pokušaju, ali i o drugim temama razgovaramo s Dejanom Stojiljkovićem.

Uskoro ti izlazi roman o Branku Miljkoviću. To je neobičan i prilično smio izbor teme za svakog romanopisca, reklo bi se gotovo prekrupan. Kako si uopće prišao temi i razradi?

Kao Nišlija, bukvalno sam odrastao uz priče o Branku, naime, on je u mom gradu neka vrsta urbane legende. Takođe, poznavao sam i neke njegove vršnjake i prijatelje, tu pre svega mislim na Vidosava Viceta Petrovića, Brankovog prijatelja iz detinjstva, publicistu i književnika, koji je napisao najbolju biografsku knjigu o Branku – „Pesnikov uzlet“. Kroz druženje sa njim imao sam priliku da se upoznam s jednom „apokrifnom“ pričom o Miljkoviću koja mi je bila fascinantna. Odlučio sam se tako da uradim jedan postmodernistički potret velikog pesnika, ali na moderan način, u maniru savremenih biopika, kakav je, recimo, „Walk The Line“, film  o Džoniju Kešu.

Najvažnije dvije točke Brankovog puta odvile su se upravo na fatalnoj dijagonali između Niša i Zagreba. Koliko si poznavao Zagreb i taj period u kojem Branko živi i skončava ovdje?

Kao neko ko je rođen i odrastao u SFRJ, Zagreb sam prvo spoznao kao nešto „naše“, deo svoje zemlje, i to pre svega kroz pop-kulturu. Zagreb su za mene Vjesnikova strip-izdanja, prevashodno Alan Ford, onda Azra i Prljavo kazalište, ili recimo serija „Smogovci“. Da bih upoznao Zagreb iz Brankovog vremena, morao sam da rekonstruišem epohu, ali tako je bilo i sa tadašnjim Beogradom, pa i Nišom, morao sam da kopam po arhivama i čitam novine iz tog vremena, gledam dokumentarce, da bih stekao sliku o toj epohi.

Pjesnikov tragični i misteriozni, nikada sasvim rasvijetljeni kraj razvio se u legendu koja uporno opstoji već evo sedmu deceniju. To je mračna priča, puna simbolike koja se grana u bezbroj staza i puteva, a odvlači od najvažnijeg – od Brankove ingeniozne poezije. Pretpostavljam da si svjestan toga rizika.

Branko je bio genije. Pokušati oživeti genija kroz prozu je uvek rizik, mač sa dve oštrice, jer su to uvek vrlo kompleksne i često kontradiktorne ličnosti. Ja sam imao sreću da sam, kao i on, takođe NIšlija rođenjem i Zaplanjac poreklom, pa mi nije stran sa jezičke i mentalitetske strane. Za ostalo sam morao da uđem duboko u svaki njegov stih, a za razumevanje njegove poezije postoje, po meni, dva glavna „ključa“ – njegova trauma vezana za detinjstvo provedeno u ratu, a onda i grčka, rimska i slovenska mitologija.

Kao autor i inače si sklon opskurnim temama i motivima srpske povijesti, odnosno svojevrsnim „parahistorijama“ u nekoj vrsti „historijskog sinkretizma“, od Nemanjića, preko Velikog rata, do Kraljevine Jugoslavije. Odakle to?

Istorija mi je uvek bila fascinatna, moji omiljeni umetnici se bave istorijom, od Ive Andrića, preko Ridlija Skota i Stenlija Kjubrika, do Nila Gejmena. Čerčil je jednom rekao da Balkan stvara više istorije nego što to može da podnese, a ja mislim da je moj rodni Niš ovaploćenje tog koncepta. Krenuo sam od Konstantina Velikog, stigao do Branka, ali istoriju shvatam u širem, postmodernističkom smislu. Za mene su istorijske ličnosti i Mik Džeger, Majk Oldfild i braća Galager iz grupe Oasis. Oni su takođe junaci mojih priča.

U tom smislu, tvoje knjige postižu frapantno velike tiraže, pogotovo viđeno iz pozicije ovdašnje književne scene. I kod nekih drugih kolega u Srbiji radi se o brojevima kakve hrvatski autori mogu samo sanjati. Kako objašnjavaš taj disparitet u dvije bliske kulture koje su praktično do jučer bile dio jednoga?

Za početak – knjige u Srbiji su jefitnije. Takođe, način na koji ovdašnji izdavači prilaze tom poslu je drugačiji, prevashodno mislim na mog izdavača Lagunu, koja takođe ima u svom katalogu dosta hrvatskih i drugih pisaca iz regiona. Priznajem, paradoksalno je to da Ante Tomić i Vedrana Rudan imaju veće tiraže u Srbiji nego u Hrvatskoj, ali ne zaboravite da se oni u nas ne prevode, već ih čitamo da se tako izrazim – u „originalu“, baš kao Alana Forda u prevodu Nenada Briksija. A i mene moji hrvatski čitaoci čitaju u „originalu“ i tako treba da ostane. Kao što znate, knjiga prevodom gubi dosta izvorne magije. Takođe, distribucija izdanja je olakšana i mislim da smo sada svi deo istog tržišta, kad već nismo deo iste scene. Primera radi, u Srbiji ljubitelji dobre muzike, ne doživljavaju, recimo, Vlatka Stefanovskog kao stranog muzičara, samim tim, srpski čitalac ne doživljava makedonske, hrvatske, bosanske i slovenačke pisce kao tuđe.

Spadaš u neobičnu generaciju srpskih pisaca u kojoj su prisutni utjecaji naizgled nespojivih stvari, a nijedna nije sasvim dominantna – visoka kultura i supkultura, nacionalna historija i strip, religija i rokenrol, patriotizam i naučna fantastika, tv-serije i ideologija. Mogu li takvi spojevi živjeti u ravnoteži?

Ako religija nije zatucanost, ako patriotizam nije šovinizam, ako supkultura nije šund, ako visoka kultura nije isprazni intelektualni snobizam, onda sve nekako legne kako treba, jer je to jezik koji razumeju svi na planeti, ne samo u regionu. Ako je strip DC, Marvel ili Boneli, onda smo tek na pravom kursu. Samo treba malo vetra da pogura jedra.

Preuzeto: P-Portal